In memoriam: Ivica Vidović

In memoriam: Ivica Vidović

0 2205

18. 04. 2011. – 18. 04. 2016.

Na današnji dan, 2011. godine, ovaj svijet napustio je jedan od ponajboljih hrvatskih glumaca i naš otočanin Ivica Vidović.

Bio je upečatljivo lice koje smo lako pamtili i voljeli, jer je u svojim ulogama ovjekovječio mnogo i od naših karaktera i lica.

Na vječni počinak ispraćen je 22. travnja 2011. u svom Zagrljaju, kako je metaforički svoju Komižu nazvao veliki hrvatski pisac Ranko Marinković, čije je najbolje likove odigrao upravo Komižanin Ivica Vidović. I u vječnosti dijele zajedno isti pogled u beskrajno plavetnilo, u sjeni čempresa na vulkanskom brijegu u samom srcu dubokog mora, u podnožju Mustera (manastira) sv. Mikule, zaštitnika pomoraca, ribara i putnika.

Kako su se od Ivice oprostili naši pjesnici i sumještani Joško Božanić i Jakša Fiamengo, možete pročitati u sačuvanim tekstovima na portalu Moj otok Vis.

Ovo je prigoda da mu još jednom kažemo hvala, za toliko ljepote i ljudskosti, kojima nas je neumorno obasjavao preko TV ekrana i kazališnih dasaka čitavog svog života.

MOVI SE

Danas nebo plače, moj Ivice

Probudio sam se i gledam kroz prozor
gore, neko nebo sivo
mutno neko nebo, moj Ivice

a i dolje,
isto nešto neodređeno
– maglovito i tmurno

ko za inat, nevidljiva neka ruka
kao da je nategnula zastor
preko cijelog neba
i ne vidi se što je tamo iza
ako uopće ima nešto tamo
ili je i tamo sve isto
kao i ovdje
danas

a i ljudi

dolaze i odlaze

ti čudni mali oblaci
što plove kroz ulice
podno neba siva

i kroz naše glave

na ovoj točci mutnoj
što se njiše
kao brod u luci

gledam, moj Ivice

jedni hodaju goropadno
čvrsto
kao da je cijelo nebo njihovo
a zapravo i ne vide koliko su mali
– tu, s mog prozora

drugi se pak vuku
sporo, nezainteresirano
kao da je cijela vječnost
pred njima
– ne vide oni da bi mogla kiša
i oluja, i vjetar neki
da bi mogao

uskoro
odnijeti sve

idu oni
polako, otegnuto, nehajno
kao da ih i nije briga

treći opet jure
kao muhe bez glave
– samo projure
i nestanu

ima ih i koji hodaju
kao po jajima
za svakim uglom nagnu glavu
znatiželjno, ali puni opreza
kao da ih više zanima tuđi
no vlastiti život
iako se iz svake njihove geste vidi
da je sasvim obratno

a nebo plače, moj Ivice
nad mojim prozorom, nad Komižom

ovog jutra više no inače

i meni se srce steže, kao obruč
baš kao i nebo ovo koje kao da će pući
– a neće! ono nikad ne pukne

i film se vrti u mojoj glavi
– ne jedan, nego mnogo njih! –
i onaj od jučer, i onaj od prekjučer
i onaj kad smo bili sasvim mali

naviru ljudi i teku dalje
i oni periferni, i oni glavni
i razmišljam, zapravo
kako je malo toga
što ostaje

tek poneko nasmijano lice

eno dolje, jedan je galeb
ribaru iz ruke odnio ribu
a ovaj mu psuje i ćaću i mater
– kao da galebovi imaju majku i oca?!
i ljudi se smiju kako je ptica
mudrija no čovjek
– a čovjek samo što ne zaplače

kakvo li je ovo vrijeme došlo
kad se drugi smiju meni se plače
drugi, kad neke čudne suze liju
meni se smije

smije mi se, Ivice

smije mi se
i od neba
i od ljudi
i od tuge

jerbo ima takvih ljudi
kad ih vidiš
samo ti se plače

i tek malo onih
kojih se vrijedno prisjetiti
– od kojih je srce puno

koji dođu sami

navru
i kad je nebo
sasvim tmurno

od kojih ti se
uvijek
samo smije

Komiža, 22. 04. 2011.

Vinko Kalinić