18. 04. 2011. – 18. 04. 2016.
Na današnji dan, 2011. godine, ovaj svijet napustio je jedan od ponajboljih hrvatskih glumaca i naš otočanin Ivica Vidović.
Bio je upečatljivo lice koje smo lako pamtili i voljeli, jer je u svojim ulogama ovjekovječio mnogo i od naših karaktera i lica.
Na vječni počinak ispraćen je 22. travnja 2011. u svom Zagrljaju, kako je metaforički svoju Komižu nazvao veliki hrvatski pisac Ranko Marinković, čije je najbolje likove odigrao upravo Komižanin Ivica Vidović. I u vječnosti dijele zajedno isti pogled u beskrajno plavetnilo, u sjeni čempresa na vulkanskom brijegu u samom srcu dubokog mora, u podnožju Mustera (manastira) sv. Mikule, zaštitnika pomoraca, ribara i putnika.
Kako su se od Ivice oprostili naši pjesnici i sumještani Joško Božanić i Jakša Fiamengo, možete pročitati u sačuvanim tekstovima na portalu Moj otok Vis.
Ovo je prigoda da mu još jednom kažemo hvala, za toliko ljepote i ljudskosti, kojima nas je neumorno obasjavao preko TV ekrana i kazališnih dasaka čitavog svog života.
MOVI SE
Danas nebo plače, moj Ivice
Probudio sam se i gledam kroz prozor
gore, neko nebo sivo
mutno neko nebo, moj Ivice
a i dolje,
isto nešto neodređeno
– maglovito i tmurno
ko za inat, nevidljiva neka ruka
kao da je nategnula zastor
preko cijelog neba
i ne vidi se što je tamo iza
ako uopće ima nešto tamo
ili je i tamo sve isto
kao i ovdje
danas
a i ljudi
dolaze i odlaze
ti čudni mali oblaci
što plove kroz ulice
podno neba siva
i kroz naše glave
na ovoj točci mutnoj
što se njiše
kao brod u luci
gledam, moj Ivice
jedni hodaju goropadno
čvrsto
kao da je cijelo nebo njihovo
a zapravo i ne vide koliko su mali
– tu, s mog prozora
drugi se pak vuku
sporo, nezainteresirano
kao da je cijela vječnost
pred njima
– ne vide oni da bi mogla kiša
i oluja, i vjetar neki
da bi mogao
uskoro
odnijeti sve
idu oni
polako, otegnuto, nehajno
kao da ih i nije briga
treći opet jure
kao muhe bez glave
– samo projure
i nestanu
ima ih i koji hodaju
kao po jajima
za svakim uglom nagnu glavu
znatiželjno, ali puni opreza
kao da ih više zanima tuđi
no vlastiti život
iako se iz svake njihove geste vidi
da je sasvim obratno
a nebo plače, moj Ivice
nad mojim prozorom, nad Komižom
ovog jutra više no inače
i meni se srce steže, kao obruč
baš kao i nebo ovo koje kao da će pući
– a neće! ono nikad ne pukne
i film se vrti u mojoj glavi
– ne jedan, nego mnogo njih! –
i onaj od jučer, i onaj od prekjučer
i onaj kad smo bili sasvim mali
naviru ljudi i teku dalje
i oni periferni, i oni glavni
i razmišljam, zapravo
kako je malo toga
što ostaje
tek poneko nasmijano lice
eno dolje, jedan je galeb
ribaru iz ruke odnio ribu
a ovaj mu psuje i ćaću i mater
– kao da galebovi imaju majku i oca?!
i ljudi se smiju kako je ptica
mudrija no čovjek
– a čovjek samo što ne zaplače
kakvo li je ovo vrijeme došlo
kad se drugi smiju meni se plače
drugi, kad neke čudne suze liju
meni se smije
smije mi se, Ivice
smije mi se
i od neba
i od ljudi
i od tuge
jerbo ima takvih ljudi
kad ih vidiš
samo ti se plače
i tek malo onih
kojih se vrijedno prisjetiti
– od kojih je srce puno
koji dođu sami
navru
i kad je nebo
sasvim tmurno
od kojih ti se
uvijek
samo smije
Komiža, 22. 04. 2011.
Vinko Kalinić
