O čakavskim pjesmama Pavla Despota

Pavao Despot bavi se pjesništvom već nekoliko desetljćea. Pjesme je objavijivao u brojnim našim časopisima. Tiskane su mu i posebne knjige, najviše pjesničke zbirke - Na rubu sna, Draga, neka ti to u naviku prijeđe, Dragulji patnje, U potrazi za smijehom, Australijo suzo moja (dnevnik) i Dubrovniče, diko, a u tisku su mu Soneti, Latica na Dravi (0 djetetu u ratu u Slavoniji) i Bože, daj da se moja Hrvatska oporavi.

Pavao Despot nije izraziti čakavski pjesnik, tj. njegova čakavska pjesnička zbirka Čovik i more jest čakavska po jeziku, ali nema one posebnosti koju imaju zbirke modernih čakavskih pjesnika. Najveći broj tih pjesnika služi se čakavštinom, dobrim dijelom i radi postizanja posebnog ugođaja jednoga manje ili više zatvorenoga svijeta često omeđenoga i zemljopisno. Zato nije slučajno da mnogi moderni čakavski pjesnici njeguju u svojim pjesmama jezik svoga najužeg zavičaja, jezik koji je često poseban i u čakavskom smislu. Možda bismo mogli govoriti, barem što se jezika tiče, o čakavskim pjesnicima s obzirom na mjesta u kojima su rođeni ili u kojima dulje žive.

Pavla Despota ne možemo po čakavskom jeziku kojim je napisao zbirku Čovik i more svrstati u neki poseban zemljopisni okvir. Rekao bih da je njegov čakavski zapravo gradski, urbani čakavski jezik. To je onaj čakavski jezik kojim se po našim primorskim gradovima služe gradski školovani ljudi u svakodnevnom međusobnom ophođenju. Takav čakavski pomalo je izgubio one specifičnosti što su ih naši čakavci iz svoga zavičaja donosili u grad, a stvaraju ga i novi naraštaji, rođeni u gradu, prihvaćajući i modificirajući usput govor svojih sugrađana, roditelja, baka i djedova. Stvara se, dakle, neki gradski standardni čakavski po kolemu se sve više govorno zbližuju žitelji naših gradova uz more. Na takvom čakavskom napisao je Pavao Despot i svoju zbirku Čovik i more, a ja to ističem zato što je jezik njegovih čakavskih pjesama u uskoj svezi s tematikom tih pjesama. Kao što je jezik u zbirci standardan, ili da kažemo opći čakavski jezik, tako su i teme standardne, odnosno opće. Dakako, ovdje izričaji "standardan" ili "opće" nikako nisu spomenuti u nekom nepovoljnom smislu, nego se samo htjelo istaknuti da Pavao Despot pjeva najviše o standardnim vrednotama ljudskog života. Ni po temama on ne pripada onim čakavskim pjesnicima koji su sadržajno čvrsto vezani za svoj najuži zavičaj.

Ovo što je rečeno o jeziku i tematici Despotovih čkavskih pjesama također treba shvatiti kao jednu opću značajku koja nam samo donekle može pomoći da lakše uđemo u Despotov pjesnički svijet. Razumije se, za svaku umjetnost, pa tako i za umjetnost riječi, bitno je koliko je umjetnik nadaren, a onome tko nije talentiran, ne mogu pomoći nikakve klasifikacije i nikakve teorije. Odmah ću reći da je po mome sudu Pavao Despot nadaren pjesnik. To kažem zato jer sam njegove čakavske pjesme mogao doživjeti kao iskreni i nenamješteni izričaj. Taj je izričaj karakterističan po pravilnom i čvrsto organiziranom stilu, rimi i ritmu, katkad i u obliku soneta. Čitajući Despotove čakavske pjesme, odmah dobivamo dojam kako bi se te pjesme mogle lako uglazbiti pa da ih pjevaju naše klape. Glazbena sastavnica vrlo je značajna u Despotovu stvaralaštvu. On je doista vrlo dobar u izmjenjivanju kratkoga i duljeg stiha, u ritamskim promjenama uvijek u skladu s onim o čemu govori. A govori o čovjeku uopće, o ljepotama mora, o roditeljima i precima, o maslini, o ribarima, o Dalmaciji, o ljubavi, o ribama i pticama, o Zadru (npr. u pjesmi Fosa) i o svim onim stvarima, često i sitnim, koje čine čovjekov život na svim meridijanima, a posebno život čovjeka s mora i uz more. A ono što je u Despotovoj poeziji vrijedno, zapravo je njegova sposobnost da i onda kad govori o općim standardnim stvarima, uspijeva u svoj pjesnički govor uklopiti samo svoj vlastiti, intimni, individualni svijet u kojem čitatelj - zahvaljujući sugestivnosti Despotova stiha - nalazi i svoj svijet. U tome je uvijek i bila vrijednost svakoga dobrog pjesništva - to ostvarivanje sveze između opće, da tako kažemo, problematike, umjetnikova intimnog svijeta i čitateljeva intimnog svijeta.

Tako i pjesma Čovik i more, po kojoj zbirka nosi ime, govori naoko o općoj temi - čovjekovoj borbi za svakodnevni zivot. No, Despot uspijeva tu opću temu prikazati i kao individualnu sudbinu siromašnog ribara koji se brine za svoju djecu. I ne moramo mi biti siromašni ni ribari da bismo osjetili kako je ribareva sudbina i naša sudbina i da ipak ŽIVIT TRIBA, kako završava pjesma. Možda je u Despotovu pjesništvu najviše istaknuta ljubav za obitelj, za roditelje, ženu i djecu. On je svakako izraziti pjesnik obitelji i ljubavi za obitelj. U sklopu te obitelji opet se posebno ističe Despotov odnošaj prema ocu. Despotov otac istaknuti je hrvatski književnik i akademik Ilija Despot pa Pavao Despot u nekim svojim pjesmama ističe i svoj ponos zbog oca i ljubav prema njemu. Navikli smo da se u pjesmama najčešće ističe majka, ljubav prema majci i majčinska ljubav. Pavao Despot pjeva i o majci s puno topline i ljubavi, ali bismo mogli reći da su u njegovu pjesništvu i "očevi dobili svoje mjesto", iako "otac" ili "ćale" nisu nepoznati ili zanemareni pojmovi u našoj sredini. Sjetimo se samo skladbi "Ćaće moj" i "Ćale moj". Pavao Despot pojmu očinstva svakako daje nov i vrijedan pjesnički prinos. Tako u pjesmi NA RIVI Despot vrlo pjesnički uspjelo povezuje toplo sjećanje na oca s konkretnom sredinom, s popularnom rivom kao izvrsnom poetskom podlogom za niz asocijacija. I na koncu bih želio podsjetiti na pametne riječi dvojice hrvatskih književnika. Jure Kaštelan rekao je da je "prava poezija ... kao elemenat, jednostavna i neprotumačiva. Preobraziti je u racionalne pojmove uvijek je, jednim dijelom, uzaludan trud." A Miroslav Vaupotić znao je naglašavati kako možemo poeziju tumačiti koliko god hoćemo, ali da će uvijek ostati FAKTOR X, tj. neki bitni čimbenik njezine vrijednosti koji je neprotumačiv. To je razumljivo kad prihvatimo da je umjetnost zapravo intuitivna spoznaja, a ono što je intuitivno, teško je preobraziti, zapravo i nepotrebno, u intelektualno.

Zato i ovaj moj prikaz čkavske zbirke Čovik i more Pavla Despota treba prihvatiti u prvom redu kao toplu preporuku da se Despotove pjesme čitaju jer svaka umjetnost najbolje govori sama za sebe i sama po sebi.

Književnik Pavao Despot rođen je u Splitu 5. ožujka 1936. Potječe iz obitelji koja je hrvatskoj književnosti dala dva pisca - fra Ivana Despota i dr. Iliju Despota.

Osnovnu školu završio je u Makarskoj, a srednju u Zadru. Na zadarskom Filozofskom fakultetu diplomirao je hrvatski književni jezik i književnost, te povijest umjetnosti. Radio je kao srednjoškolski profesor. Poslije 21. sjednice Predsjedništva SKJ uhićen je u razredu i otpušten s posla. Dugi niz godina u Zadru je bio zabranjeni pjesnik.

Dosad je objavio slijedeće zbirke pjesama: Na rubu sna (Pula, 1986.), Draga, neka ti to u naviku prijeđe (Zagreb, 1989.), U potrazi za smijehom (Zagreb, 1990.), Dragulji patnje (Toronto, 1990.), Dubrovniče, diko! (Sydney, 1992.), Soneti (Zagreb, 1994.) i Krik oltara (Zadar, 1995.).

 

Uz pjesme, osobito pak sonete i sonetne vijence, piše priče za djecu i eseje. Stalni je suradnik više hrvatskih časopisa i listova.

Živi u Zadru.

U Komiži je rođena njegova majka, kojoj u zbirci pjesama Čovik i more posvećuje dio pjesama.