"Fotografija je vražji izum". Tako je to zapisao novinar njemačkog dnevnika "Leipziger Stadtanzeiger" u prvom komentaru o izumu fotografije, koju su 2. siječnja 1839. objavile mnoge europske novine. Vijest je to bila da je Francuz Louis Jacques Daguerre izumio stroj kojim se može vjerno fiksirati prizor koji čovjek može vidjeti jedino u vremenskoj protočnosti. Dagerotipska naprava, kako je nazvan prvi fotogrfski aparat, doista se pojavila kao vražji stroj jer tim je izumom čovjek posegnuo za božanskom kompetencijom: po prvi put moguće je bilo ljudskom napravom zaustaviti vrijeme, zamrznuti prizor u djeliću sekunde, sačuvati ga vizualno u vremenu ne samo kao mentalnu sliku u ljudskoj memoriji, već kao dvodimenzionalnu vizualnu činjenicu trajniju od ljudskog pamćenja. Bio je to, te 1939. godine, ne samo početak fotografije već ujedno i početak vizualne revolucije u povijesti ljudske komunikacije.

Poslije čitava stoljeća od izuma fotografije još uvijek ovaj revolucionarni izum nije bio izborio svoju planetarnu pobjedu nad riječi. Kultura vizualne komunikacije još nije bila potisnula oralno-auralnu. Vrijeme velike civilizacijske mijene sredinom dvadesetoga stoljeća započinje upravo uspostavom dominacije slike kao bržeg komunikacijskog medija od riječi. Akceleracija vremena današnje globalne civilizacije upravo i započinje pobjedom slike.

Lica sa smetlišta

Jesmo li kadri mi današnji, pripadnici kulture vizualne komunikacije, spoznati čudo Daguerrove "vražje naprave" koja danas u svojim tehnološkim varijetetima proizvodi virtualne svjetove stvarnije od ovog kojem, kao fizička bića, pripadamo?

To ključno komunikološko pitanje tangira jedna neobična izložba "Zaboravljene face Komiže" koja je nastala nevjerojatnim slučajem. Dogodilo se to da je netko, pred tridesetak godina, čisteći nekadašnji fotografski studio radi neke druge namjene tog prostora, na smetlište skupa sa smećem bacio i škrinju s kutijom crno-bijelih negativa portreta ljudi iz tridesetih godina dvadesetoga stoljeća. Dogodilo se to u Komiži gdje je pred Drugi svjetski rat živio fotograf Jerko Fabris koji je svojim fotografskim aparatom snimao face svojih sugrađana.

Ta drvena kutija sa tri stotine lica, pronađena u odbačenoj škrinji na smetlištu, nije sačuvala samo uspomenu današnjih najstarijih Komižana na likove njihovih sugrađana prije sedam decenija, već mnogo više od toga. Ispod poklopca skenera počeli su izranjati likovi ljudi čije fizionomije govore o čudu koje se dogodilo u ljudskoj kulturi. Te fizionomije svjedoče o jednom nestalom insularnom svijetu Komiže na otoku Visu uvjerljivije od riječi, tekstualnih zapisa, verbalnih dokumenata.

Dagerotipska klopka za vremensku protočnost

Jedina površina ljudskog tijela kroz koju je moguće spoznati drugog čovjeka jest njegovo lice. Na licu zrcali se duh persone, njena psiha, njen stav, njene emocije, njen intelekt, njeno iskustvo i njena memorija. Isto tako na licu osobe ogleda se i vrijeme kojemu ta osoba pripada, njeno društveno okruženje, kolektivno pamćenje, onaj nepojmljiv komunikacijski fluid koji se lako raspoznaje a teško imenuje, ono nešto što lice govori svojom mimikom i svojim stavom u zapisu fotografske klopke za vremensku protočnost.

Vidljivo je to na ovim facama s ruba kolektivne memorije Komiže. Na tim licima nema smijeha. Ta lica često su uplašena činom snimanja. Njima fotograf oduzima nešto najintimnije, najosobnije – izraz njihova lica da bi ga svojom čudnom spravom pretvorio u dvodimenzionalni likovni dokument za koji vrijeme prestaje teći. I ne samo to, činom fotografiranja lik biva uokviren, izrezan, dakle izuzet iz konteksta svijeta kojemu pripada. Okvir fotografije, preko čijih pravokutnih granica nema ničega osim praznine, ističe, naglašava, fokusira lik, skreće pažnju nepredskažljivih motrilaca slike s kojima slikana osoba najčešće ne može komunicirati. Dakle, biti zaustavljen u vremenskoj protočnosti, biti izdvojen iz životnog konteksta, biti motren od nepoznatih radoznalih pogleda, postaje iskustvom s kojim se ova lica prvi put susreću i to je na njima vidljivo, to iznenađenje, začuđenost, pa i strah.


Trag u kolektivnoj memoriji otoka

Ta lica, treba dodati, svjedoče i iskustvo insularnog svijeta, blisko vezana za elemente prirode. Ona su, reklo bi se, klesana od tvrda materijala, otporna, neuglađena, ukočena grčem očekivanja događaja fotografske inkantacije. Ta su lica vizualno nevina jer oni ne žele biti drugačiji, to jest bolji, od sebe kakvi jesu. Njima je stran osmijeh kao izraz optimizma i životne vedrine koji u naše vrijeme jest signum marketinški probitačne personalnosti, tržišne razmjenjivosti. Ovi pak likovi jesu ozbiljni. Oni sudjeluju u ozbiljnu činu, u poslu koji je nesvakidašnji, u činu koji je događaj, koji se pamti i prepričava, a čiji trag otisnut na fotografskom papiru biva uokviren i čuvan pod staklom kao relikvija za generacije koje dolaze.

Izložba "Zaboravljene face Komiže" zamišljena je kao interaktivna. Iz crvotočne škrinje sa smetlišta oživljeni likovi pojavljuju se poput duhova pred lica radoznalih današnjih Komižana kojima je uz svaki portret ponuđena olovka i papir da identificiraju likove sa letrata, da se sjete imena, nadimka, anegdote, šale. Tako nastali zapis bit će pak novi izložak u novoj postavi ove izložbe kao dokument o protoku vremena u kojemu je u djeliću sekunde zamrznuto zaboravljeno lice zaboravljene Komiže. Ova izložba zamišljena je također kao istraživačka. Ona istražuje činjenice, podatke o ljudima i njihovim sudbinama, o njihovim tragovima u kolektivnoj memoriji otoka.