Badem, bajama, mendul, mandula, amigdala - Uoči ga Božića, na Badnjak, polažemo na ognjište – moćno i jako drvo za vrelu vatru i prelijepu toplinu doma... grije, miriše, pucketa... kao da pjeva božićni radosni san.  I djeca i odrasli ga vole kad crvenkast zapucketa pod vražićcima plamenim...

Prvi je to proljetni mediteranski  cvat.  Cvjetove ispupa još i prije samoga lišća. Razveseljuje nas netom što zima mine. U cvjetnu mu se krošnju s prvim danima prevrtljive veljače usele gromoglasni crni gavrani. Privučeni   ljepotom blijedoružičastih pupoljaka oni također započinju svoju ljubavnu igru.

Davnih šezdesetih godina prošloga stoljeća u čitanci za 2. razred osnovne škole izašla je priča ili možda pjesma – (poslije joj više nisam uspjela ući u trag) Lijepa bajama i opaka veljača. Nikada neću moći zaboraviti neizmjernu tugu što me spopala kad sam pročitala tu pričicu, tu sličicu ... nezaustavivi potoci suza gušili su me danima.  Tada još nisam ni znala što je to bajama, a jedva da sam znala što je veljača! Neki dan mi je moja prijateljica iz Splita, sredinom siječnja poslala mail u kojem je napisala da je na Marijanu procvjetala prva bajama, a da misli da ih je još više – procvjetalih - bliže obali i otocima. Taj me mail podsjetio na tu moju daleku tugu i traumu.

Bajama je moćno i životno stablo. Širokopotezno, ponosno i bez ikakve zadrške ovladava svakim krajolikom u kojem se zatekne. Zauzima metre i metre prostora – kvadrate i kubike. Čak kad više i nije živa, kad na njoj ni jednoga lista više nema ni mrve zelene snage... bajama dominira hrabrom svojom siluetom - suho, kvrgavo, dominantno; veliko i moćno stablo. Možda jest «urednija» od masline, uspravnija, manje kvrgava i manje spetljana i uvrnuta, no apsolutno ponosno nosi svoj karakter – borac je! Ponosna je!

Jedna takva jaka, moćna bajama, jedna majka među bajamama – početkom se veljače neko vrijeme dvoumila što da radi? No kako je instinkt života u nje mnogo jači od zimskoga sna – prve toplije zrake sunca namamile su je da pokrene nov život. Šaptala je svojoj dječici – milijunima sićušnih ružičastih cvjetića da ustanu na noge lake, poput balerina i da se uspnu izvan krošnje, na vrhove grančica te da zaplešu krošnjom što im ju je spremno podastrla. Pak su cvjetići izašli! Pokrili joj krošnju cvijećem radosnim. Zaplesali. Zavijorili. U radosti i sreći toplih zraka sunčevih. Sve dok to nije zapazila opaka veljača. Ne, nije se željela povući skupa sa svojim mrazovima... ne nije željela zaustaviti burne vjetrove, ne, nije joj bilo na kraj pameti povući mrzle zapuhe... svim molbama ljupke bajame unatoč... opaka je veljača svom silinom navalila na bajamu koja se drznula svojom ljepotom kročiti na njezin teritorij... pak ju je tako smrzla, skupa sa svom njezinom djecom – ružičastim cvjetićima! KRAJ!

No, bojim se da bajama do dana današnjeg još uvijek nije naučila lekciju. Još uvijek u nje nagon života nadvladava niske udarce prirode. Eto, često se dogodi da već koncem siječnja izbaci bajama barem dio svojih ljupkih latica.

Enes Kišević mora da je također čuo za ovu priču o kojoj vrlo, vrlo malo ljudi zna... jer dospjela mi je u ruke knjiga koju je on radio zajedno s djecom iz Dječjeg vrtića Cvit Mediterana – Vrtić Vrapčić, a knjiga nosi naslov Majka Bajama i bura Zmijokrila. U toj knjizi on ovako kaže: «A sad me slobodno zamislite kao buru Zmijokrilu koja se zavukla u riječi ove knjige. Povucite me za rep i ja ću podići korice u zrak... i riječi, i slova, i vas, i vaše misli... Navucite krinke, peraje, krila... O. Eno vidim majku Bajamu i slatke bajamiće. Idemo k njima! Idemo ih malo nosom sisati. A onda ćemo se sakriti daleko. O, daleko – čak tamo, odakle bajamićima dolazi njihov miris.»

Ivka Kraljević - pjesnikinja haiku poezije na komiškom govoru ovako nedavno složi jedan svoj haiku:

Vunj omendula
vitar unil
u kamaru

Rekla bih , ne spomene pjesnikinja bezrazložno miris bajame iliti omendula....
Evo i zašto:

Johannes Mario Simmel: Čovjek koji je slikao bademova drvca
Mozaik knjiga, Zagreb, 2009.

Gospođa Collins se nasmiješila i otvorila torbicu od krokodilske kože. Izvadila je karton veličine razglednice. Na jednoj strani, vidio sam, pisalo je nešto. Na drugoj strani sam ugledao bademovo drvce. Bilo je naslikano vedrim vodenim bojama. Tanke grane bile su crne, maleni listovi smeđecrveni, mnogobrojni cvjetovi sasvim svijetloružičasti.

Bila je to slika koja me oduševila. Čini mi se kao da je na tom bademovom drvcu, iznad kojega se prostiralo nježnoplavo nebo, bilo prikazano sve što raste, sve što nastaje, sve dobro i vrijedno ljubavi. Slika je donosila radost svakome tko ju je gledao. Sve tužno i tamno bacala je u zaborav. Drvce je bilo simbol nade. Dugo sam ga promatrao i osjećao sam kako me obuzima toplina i radost, životna radost, sjećanje na davne dane, ali samo na one sretne, samo na ono što je bilo lijepo.“

Moj prijatelj Stanko, gimnazijalac, prema mojim je usmenim uputama (jer dakako da on, rođeni Zagrepčanec ne poznaje stablo bajame) pomoću računala naslikao ovu sliku  bajame.
Nije li ona Simmelova vrlo slična ovoj baš?

A evo  još i ovo:

... miris badema izaziva seksualnu želju...  Kažu da je Alexanar Dumas svaku večer prije nego bi se sreo s ljubavnicom pojeo tanjur juhe od badema.

Bademova juha la Dumas

(za 2 osobe)

125 g oguljenih bijelih badema
2 češnja češnjaka
75 g staroga kruha
Pola jušne žlice octa
500 ml hladne vode
Maslinovo ulje
Sol, papar
Listovi svježeg bosiljka

1. U malo vode potopite kruh te ga stavite u mikser s bademima, češnjakom, solju i paprom. Izmiksajte na maloj brzini te ulijevajte maslinovo ulje sve dok masa ne bude glatka.
Miješajući ulijte ocat.
2. Lagano ulijte vodu te stavite u hladnjak da se ohladi.
3. Poslužite s cijelim listovima bosiljka.

Savršen osvježavajući početak večeri!

Spomenuh već negdje da su u otočkim podnebljima mediteranskim rogač i bajama dva najcrvenija stabla, kao predodređena za ljubav. Rogač je kralj boje, kraljica je bez sumnje lijepa bajama.

Oboje se, ranjeni, prikažu rumeno i stidno, blistajući crvenom ljepotom vatre Mediterana.

DIVLJI BADEM

Vrte li se točkovi mog bicikla
Gde god je stao taj rulet beše premija
Smakla se o stepenik njena štikla
Nekad su pogledi bili čista hemija
Dobro je počela nedelja
Poslednje pripreme za maturu
Virili smo u daljine puni nade
Preko gimnazijskog bedema
Ko pravi dekor za avanturu
Prosuo je nežni purpur divlji badem
Poneli nas vetrovi ko maslačke
Jedni su leteli lako, drugi padali

I curice su postale prve mačke
A loši đaci odjednom svetom vladali
Sve mi je odlično zvučalo
Dobro sam stajao tih sezona
Ljuljale me oči širom promenade
A nju sam sretao slučajno
Uvek je s pogrešnim bila ona
Ali znao sam da sanja onaj badem
Stane sve u strofu-dve u baladi
Pustinja prošlih minuta i ova zrna sad
I pred treći refren već nismo mladi
Ušla je nedavno sama u kafe Petrograd
Suviše tajni u očima
U zlatni okov je prstić pao
Molio me dugi pogled da je kradem
Dovraga, kafa je gorčila
Al taj sam ukus od nekud znao
Probao sam jednom davno divlji badem


(Đorđe Balašević)

I tako sam i osobno otkrila da sam tvrda mandula i da sam nježna bajama – istodobno;  te da nisu sasvim bez vraga ona dva badema u ljudskom mozgu što ih zovu amigdale – odgovorni za pomalo ekscesniju emocionalnu iskričavost, kreativnost, za zanose koji potječu s nekih božanskih predjela mašte i zanosa.

Irma Kovačić

28. veljače 2011.