Lanterna dobrih vibracija

Za rivu se privezuje život kao brodovi uz mol, ona je središte svega, mjesto odakle se sve vidi i gdje si najvidljiviji – priča nam Jakša Fiamengo – i bilo bi nezamislivo živjeti u Komiži a da se barem jednom dnevno ne svrati na rivu, nešto kupi, nekoga sretne ili naprosto prođe, zagleda se u kaštel, makar zarad sata na njemu, i prošeta uz korniž s kolonama

	Piše: Jakša Fiamengo

Ako Komižu, poput svakog malog uzmorskog gradića, zamislimo kao katedralu, a na neki svoj tajni način ona to stvarno jest, onda bi njezina riva bila portal, izrezbaren kamenom plastikom i ukrašen ikonografijom u kojoj se prepoznaju sveci i zaštitnici, osnovne osobine i egzemplari svega što je skriveno ili tek simbolično vidljivo u njezinoj zakrivljenoj cjelini, poput šetnje koja se ponavlja poput otkucaja sata na kaštelu na negdašnjem rtu, danas početku mola koji dijeli dvije od bezbroj uvala u prostranom Komiškom zaljevu. Komiška riva zaista jest portal jednog života, koji nema samo prostornu već i onu duboku vremensku protegu. I u današnjem pomalo izmijenjenom obliku, punktirana brojnim kafićima u kojima se život troši bezobzirnije od pića i cigareta, a o onom strašnijem da i ne govorimo, komiška je riva informacija o negdašnjem intenzivnom ribarskom i težačkom životu. Štoviše, još uvijek je zorna osobna karta života, skrivenog među kućama i mijenama vremena, svime onim što se i ne vidi, ali je izloženo na njezinom suncu, poput suhih smokava ili mreža prostrtih nakon ribolova. Izgubivši izravnu morsku prugu (danas se u Komižu ne dolazi bijelim brodom već autobusom iz Visa preko sedla Sv. Mihovila, a ovaj je arhanđeo u pravilu tradicionalna predstraža urbanim središtima), izgubila se za došljaka i neponovljiva draž prvog pogleda s mora, dodir koji je impresivan do ganuća.

Komiža je kao zagrljaj

Komiža je, naime, kao zagrljaj, a tako je o njoj govorio i Ranko Marinković, u starosti čest šetač rivom rodne Komiže s koje je po vlastitoj želji nošen na rukama Komižana pošao na zadnji put do vječnog počinka pod čempresima uz crkvu sv. Mikule (po domaću: Muster) na brežuljku što dominira uvalom. Odozgo, s grobišta, mjesne kopošonte (od: sampo santo), šjor Ranko danas promatra kretnje brodova, sve navade i mijene “samotnog života u sjeni vrućeg ljeta” i nazrijeva ispod sebe Komižu koja se stisla, kao da njenim dvorima i kućama vlada zima, ona praiskonska, arhetipska. Istodobno, onako okrenuta prema moru i suncu, za ljetnih se mjeseci razblažujućim maestralom osvježava i vraća žiteljima dah.

Spuštajući se niz rustičnu pučku arhitekturu do mora, kako se i srednjovjekovni život, na oprezu od gusara, spuštao s benediktinske kule, i danas vidljive u vrtu župne crkve, lijepo se može razabrati formula mjere: ovdje se ne pati od grandece već uživa u jednostavnosti, ne nadmeće se tko će bolje i ljepše već je svemu kriterij funkcionalnost i trajnost. I opire se vremenu, njegovim poigravanjem s trajnošću. Kad je životod nje odustajao, a bilo je to najizraženije u doba ekonomskih migracija u prekomorje, mnoge su zidine zinule u nebo izgubivši nadu da će ih negdašnji žitelji napučiti, ali ipak očekujući da će netko naići i njihove prazne utrobe iza još uvijek čvrstih zidova definitivno ispuniti životom.

Tragovi se vremena mogu prepoznati na svakom koraku. Može se nazrijeti antika, misteriozni antički Meum, što ga spominju neki pisci, ali su ga drugi, koji s pravom ističu Issu i njezin negdašnji državnički sjaj, zatajili do hipotetičnosti i potpune anonimnosti. O uvali “kao isejskoj” (“val comme Issa”, odakle, hipotetički, dolazi naziv Comese, Komiže) malo je ostalo: stari zid na putu prema Hotelu Biševo, a keramika i stari novci, rasuti predjelom zvanim Grodac (dakle Gradac, Gradina, Grad) i drugdje, šalju škrte signale iz prošlosti. A onda je mrak pojeo štošta pa i ovdašnje memorije, vile rustike su sravnjene i danas neprepoznate. Zatim su (via Palagruže i Biševa) u misiji kristijanizacije došli benediktinci i sagradili opatiju na brežuljku, današnji Muster, s kojeg se vidi Komiža, potkovičasta uvala i sve što zatvaraju Stupišće i Knežerat, njezine rubne punte, s otokom Biševom koji se poput prevrnutog Titanica nasukao nasred pučine pored pomorske oznake 16˚E 43˚N i stražari za brodove koji pred komiškom uvalom vijađaju duž Jadrana.

Komiška se uvala doista doimlje poput antičkog teatra s publikom, smještenom po pristavama, nijemim svjedocima težačkih truda, neimara s kamenom u ruci i umijećem da zamlju otrgnu vodama i vododerinama i lozu upišu u svoju sudbinu. Slikovite pristave, osobito one pod Musterom, kao i druge (mnoge je gradio otac potpisnika ovih redaka) i danas su nerazvaljene, ali i podosta opustjele od plavca, kuca i rukatca. Maslina se pak vraća u krajolik, a život se kao i nekada spušta na more, u sretan dodir rive i pučine, okupira žala i grebene, zauzima obalu…

I sve je to usmjereno prema moru odredilo stoljetni život Komiže i dalo joj visoko mjesto u obitelji jadranskog ribarstva. A Komiža i dalje gleda na rivu, tu scenu nad scenama, životnu i punokrvnu, koja je disciplinirala more i privela ga svrsi sidrenja, pristajanja i odlazaka, šetnici i navici, čistom pogledu na pučinu i, preko parapeta, na sve ono slućeno i neslućeno što je pod istim zvijezdama i sve i ništa! Danas bi bilo nezamislivo živjeti u Komiži a da se barem jednom dnevno ne svrati na rivu, nešto kupi, nekoga sretne ili naprosto prođe, zagleda se u dominantnu siluetu pitoresknog kaštela, prošeta uz korniž s bitvama, kolonama, koje smo kao djeca preskakivali i tko je preskočio najviši, zvani “pjat”, za njega se moglo reći da je odrastao. Danas to izgleda drugačije, a bilo bi zacijelo bolje da “pjat” nikada nismo preskočili nego da smo zauvijek ostali djeca.

Bez sumnje, riva je svakome mjestu isto što i život s privilegijem. Komiška riva je zapravo trg na kojem je more jedno od pročelja, značajno i slikovito, sa svim onim ribarskim brodicama, nasljednicima “velikih” loja i leuta koji su nakon bruškita, kocke za ribolovnu poštu i ribarsku sreću na početku mola, s družinama odlazili na posao kao u noćne pustolovine. Na zvuk topa s kaštela kretalo se na Palagružu i na kraju te jedinstvene regate – tko prvi stigne njemu bolja pozicija na tijesnom žalu “pučinskog otoka”. Falkuše su tukle more i u sebi nosile dah neizvjesnosti, a uspomena na tu tvrdu ribarsku epopeju traje i danas na komiškoj rivi, te negdašnje slike upile su kamene fuge i palme, što je nad šentadama zajedno s ono nešto murvi i borova dodalo bjelini rive potrebnu kap zelenila.

Kaštel je štošta prošao

Najdominantnije mjesto na rivi svakako pripada monumentalnom kaštelu koji je mukom ribara, ustrajnim ribarenjem, osobito na pošti Trešjavac (od: tri šijovca – tri ribara su na kurentu trebala šijavati, održavati loju na mjestu) na južnoj strani Biševa, dovršen 1592. godine, o čemu svjedoči i natpis uz izlizani reljef mletačkog lava, jedinog znaka Sercnissime koji je ostao na otoku. Šteta što točno nakon četiri stoljeća kaštel kao autentični signal, najprepoznatljiviji dio Komiže, nije zasjeo i na gradski grb gdje se, uz sidro i sv. Nikolu, patrona komiže i ribara, našao i jedan provizorij, posve neidentificirani brod, izrezan valjda iz neke druge tradicije tek kao dekoracija. Kaštel je zanimljiva četverokutna građevina čiji se čvrsti kameni zidovi prema dnu proširuju, nekada je u njega tuklo more i za njegove su se kamene prstenove vezivale galije i jedrenjaci, na vrhu je zaobljeno kameno krunište s topovskim ždrijelima i uskim puškarnicama, raznim otvorima i konzolama. Potkraj XIX. stoljeća uz brid prema rivi podignut je toranj sa satom, koji tuče svaku četvrt, a na puni sat broji ure i nakon pet minuta ih repetira. Tako je kaštel ne samo zarad svoje ljepote i posebnosti već i zarad praktike postao objekt u koji se najčešće zagleda. U svojoj prošlosti kaštel je štošta prošao, bio je skladište soli, sudište, upravna zgrada (i danas ga narod zove Komuna), a već dvadesetak godina je jdinstven muzej, zbirka ribarske tradicije koja je obilježila život Komiže i dala joj prosperitet. Nažalost, u posljednje vrijeme ribašćina naglo opada, čak je tvornica Neptun, nekad ponos jadranske prerade i konzerviranja ribe (pred II. svjetski rat bilo je ovdje čak sedam takvih tvornica!) prodana u Niš!? Riba utekla, ribari se “ohladili”, brodovi se prenamijenili u svrhe turizma, a srdela u Komižu dolazi iz – Splita! No, zahvaljujući maru Joška Božanića stoljetno je iskustvo ribara, osobito pokojnog Ivana Vitaljića Gusle, preneseno u knige, a sve preostalo materijalno bogatstvo, uključujući mreže, vrše, zbirku uzlova i osobito Cicibelu – posljednju gajetu falkušu (od falak, drveni bočni nastavak za visoko more), potopljenu u biševskom brodolomu – pohranjeno je u Komunu. I tako je spašena uspomena i nastao spomenik jednom herojskom vremenu.

Kaštel je najfotogeničniji detalj rive, najbolje viđen s njezine suprotne strane, s trga Škor gdje se na malom prostoru danas smjestilo četiri-pet kafića, koji su, osobito ljeti, uvijek puni! Škor (Skver, Škver?) krasi Zonkota paloc, Zankijeva trokatnica iz prve polovice XVIII. Stoljeća s uzdužnim kamenim balkonom, nišom za kameni Gospin lik s Djetetom, zanimljivim dimnjakom koji se uzdiže nad simetričnim pročeljem, a cijela zgrada je puna ukrasa, šiljaka, kugli, piramidalnih oblika, odvoda u obliku zmajevih glava zubatih ždrijela, itd. Misle li ispijači macchiatta, žestica i rashlađujućih napitaka u njegovoj sjeni o iznimnosti ove zgrade?

Riva je u starim kamenim zgradama udomljavala sve važnije objekte, a ono novo nastajalo je iza, daleko od pogleda s mora, pa je izgrađen negdašnji Vitićev DOM JNA, danas neizvjesne namjene, i Spomen-dom, odmah iza Škora, u koji su se smjestile institucije vlasti. Nekad je i autobus Komiža-Vis imao stanicu nasred rive, a njegov šofer Baćika bio jedan od najviđenijih i najpoštovanijih ljudi u Komiži, koji je vidovito i u ono doba kad se scuda pušilo branio ulaz s upaljenom cigaretom u vozilo. U Spomen-domu je i kino, ali najčešće bez publike, razmažene TV-om i video ludilom, u čemu Komiža nije izuzetak. Nekad je kino bilo u školskoj zgradi u obližnjoj (a što u Komiži nije blizu!) Školskoj ulici, jednoj od najljepših u mjestu, gdje je Ifko na ulazu cijepao karte, a za blagdane su priređivale akademije, plesne večeri i zborske priredbe s pokojnim Bađalijem kao tenorom u glavnoj ulozi.

Riva je definitivno mjesto gdje se susreću dvije Komiže, ona sadašnja, koja slabo pamti i kao da joj nije baš mnogo stalo do tradicija i trajnih vrijednosti, i ona negdašnja koja je gradila život ne opterećujući se previše time da će to netko osjetiti kao sustav koji treba duboko poštovati. U tom negdašnjem životu modus vivendi bila je usmena predaja i zajedništvo, koja je i u zimskim večerima uz komin imala što govoriti jednako kao i na šentadi i gredi na rivi te na bancićima pred kućama, u zavjetrinama gdje bi noći znale oživjeti i uz Kačićevu pjesmaricu, pjevanu s pogledom netremice, za koncentraciju, uprtim u kutiju cigareta. Uistinu, bezbroj sličica može ponuditi komiški amarcord jednog punog svijetlog života iz djetinjstva i onog Arsenovog “slavnog doba našeg puberteta”. Sve one parade i fešte, javne tombule i lutrije na rivi, mitinzi i sletovi, smotre vatrogastva i mimohodi limene glazbe, “gajtani” svjetala po cijeloj rivi i zezanje redikula, prevrtanje sličica s poznatim igračima. One javne prazničke projekcije filmova na zidu Komune, procesije (ako se dopuste!) i pirovi s posipanjem mladenaca cvijećem i kovanicama, slastičarnica Hajduk s kandiranim jabukama, kremama, cicinpalicijem i sladoledom. Pa sprovodi (jer sve mora proći kroz rivu, srce Komiže), one smiješne utrke, malonogometne utakmice, filmski iluzionizam Bogdanovića Napolincina, šetnje sretnih djevojčica koje su prerano postale majke i šotobraco sa svojim muškardinima guraju u kolicima budućnost Komiže. One ribarske fešte i težačke sabatine junoka-najamnika nakon jematve sa zajedničkim ručkom kod Šajete i drugih parona…

Oni dogovori pred polazak u ribolov, dočekivanje ribara, trijebljenje i prostiranje mreža duž rive, raspitivanje tko je (u pedesetima i početkom šezdesetih) pobjegao i ostavio levut u nekoj od luka pod Apeninima, onu zajecanost Komiže kad je vojska ubila Jozu Pulentu u noći pri pokušaju bijega s družinom u Italiju… Pa oni karnevali koje je osobito ceremonijalmeštar Orbo duhovito znao začiniti, ali i odustati od njih ako bi njegov krešendo država odredila u dane kad se već zakoračilo u korizmu. One ribarske noći s brujetadama po brodovima i uz dim i pah žrtvenog ognja s gradela po rivi kad se sve raspomami za nevažnim užicima ispraznog hedonizma i svi govore uglas. Oni plesovi u bašti i zimski društveni balovi, izleti na Hum i u Velo Selo za Velu Gospu i na sv. Antu u Oključinu, onaj blagoslov kuća, darovi pod jastukom za sv. Nikolu i sv. Lucu, atraktivne Kvarantore u Musteru…

A tek brijačnice i listanje novina u drvenim kalupima, priče o Hajduku, slike Grete Garbo i drugih filmskih diva na zidu! I poštari s pismima iz Amerike, i prvo slikanje u fotografa Miće Biličića. One nevjerojatne facende i duhovite doskočice, Buloda i Čikola, ono istezanje brodova na žala, močenje mreža u korku i katramavanje brodova, oni marni kalafati (a više ih gotovo i nema ili se bave koječim) koji su gradili plovila kao ljude, a gajetama je životni vijek nakon pustih plovidbi i mreža punih srdela završavao u žrtvenom ognju na blagdan sv. Mikule za spas svih brodova koji trenutno plove. Ono kuhanje kulina, oni kovači, krojači, postolari, brijači, pekari i ini koje smo sretali na bogatoj paleti pučkog obrta i inog u Komiži iz djetinjstva, kojih je danas manje ili ih uopće nema, a katkad nam tako uzmankaju u Komiži koja ima status grada.

I one prve ljubavi, prvi rendesi i bježanje u škuribande pod rogač ili na nedostupne plaže, prva razočaranja, prve svađe, velika i mala prijateljstva, klape i klope, prva cigareta, prvi “veštid za u sveca”, prvo ovo, prvo ono… Ono "faćkanje” lijepih “Čekinja” i kontinentalnih gimnazijalki na ekskurziji… Sve je to izdržala komiška riva, a od ponečeg i odustala. S nje je utekao priručni pazar koji bi osobito oživio na prosinački blagdan sv. Mikule i državne praznike kad bi se na bancima prodavale đinđuve, jeftina bižuterija, drvene ptice, narukvice, ogrlice, zviždaljke, prstenje, češljevi, slike i figure svetaca i još koješta, a simpatični bi torbar iz Zagore svih uveseljavao meketavim glasanjem. I danas slični banci ljeti preplavljuju rivu i uz brojne štekate raznobojnim svjetlima pojačaju njezin kičasti turistički košmar.

Palimpsest u vremenu

Riva, ona koja jest i ona koju pamtimo, otvorena je knjiga u koju se upisuju nova slova i djeluje poput palimpsesta u vremenu. A kuće su se pak od nje odavno uzavrele, pojahale greben na putu za Muster i “prolile” na obje strane uvale, uz more se protegle između dvije vode na dva rubna žala, danas plaže, od onih dvadesetak koliko ih ima diljem uvale s pripadajućom pitkom vodom ispod pijeska i oblutaka. Obje su okrenute jugu, na istoku su to Kamenice, a na zapadu Gospa Gusarica, po crkvi naizgled blasfemična imena, a zapravo crkvi Gospe koja je obranila ribare od gusara. Ispod njezina glavnog oltara izvor je bistre vode, koju je na plaži pred trobrodnom crkvom s početka XVIII. Stoljeća, iza II. svjetskog rata, u doba pune militarizacije otoka, vojska nemilice trošila za sapunjanje i pranje. Stare crkvene orgulje i danas su u funkciji, s njezine trostruke preslice i danas je, daleko od Komiže, u duhu dobro osluškivati onaj njen zvon, poziv na večernju.

Unatoč mijenama, za komišku se rivu i dalje privezuje život kao što se brodovi privezuju uz mol, isturen poput falusa u “malo more” uvale. Prepoznatljivi signali Komiže su Muster s riznicom memorija, koja bi mogla biti priča za sebe, zatim kaštel, falkuša i srdela, kojoj bi negdje trebalo podignuti spomenik. No, riva ostaje središte svega, mjesto odakle se sve vidi i gdje si najvidljiviji. Odatle si polazio na mol kad bi se bijeli putnički brod navečer pojavio kraj punte Knežerata i u uvalu donosio poštu, novine, robu i ljude. I maštarije. Nikoga nisi očekivao, ali bi na brod išao kao na kolektivnu svečanost, kao na nešto što bi se eventualno moglo dogoditi i nešto izmijeniti sred svagdanjeg jednoličja.

Komiža se unekoliko izmjenila, ali ostala je ista. A nad Komižom, nad otokom, iznad Huma, u noćnoj preobrazbi, dade se – tko uzmogne unutrašnjim vidom nazrijeti – zateći sve naše pretke, one koje smo poznavali i one koje nismo, kako nas ispod vječne tame nadgledaju poput svetaca u trijumfalnom luku s kakve crkvene apside, nadviruju se na naše male sudbine, na naše dobre ljubavi, popravljaju nam osmijeh i blaže poraze i zavade. Na rivi, punoj nepotrošive darežljive fabuloznosti, pred čijom je kamenom kulisom sve moguće.

Otok Vis - Biseri Jadrana
Edicija za kulturu putovanja
Broj 12 - godina V. - 2007.
2. prošireno i dopunjeno izdanje