U 79 godini, 12 godina nakon umirovljenja, glumac Špiro Guberina jednostavno je − neuhvatljiv. Jedan je od stalnih putnika u “Samoborčeku” na putu iz “centrale” prema Dalmaciji. Uz Dalmaciju ga veže ne samo podrijetlo, nego često i posao kojemu je i dalje predan, veže ga − kaže, sve više − rodni Šibenik, a onda i − banje.
Upravo je završio “rundu” u toplicama u Veloj Luci, potom je doletio do šibenske Jadrije, našli smo ga u Zagrebu, ali jednom je nogom već na putu za Dugi Rat, gdje kći njegova prijatelja Uvodića otvara mali dom za stare. Ne, ne ide u dom, nego na otvaranje doma, ali će, kaže, ipak malo baciti oko...
U utorak 19. lipnja sigurno je u Zagrebu: prima Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo. Nekako bi rado izbjegao razgovor jer se boji da ga je previše u novinama i da ne bi sve to bilo pretjerano...
− Kod nas kad padneš na pozornici, ili dobiješ nagradu, naglo postaneš popularan, a onda svi isto pitaju pa se ponavljaš, i to nije lijepo − kaže laureat.
− Život mi je završen i dobio sam nagradu, i to je to − kaže, misleći da ta kratka rečenica može zamijeniti sve što ljude zanima i što on još može reći. Ali ne može.
O Ivici Vidoviću
− Ipak, drago mi je da sam stigao dotle. Moj prijatelj i kolega Ivica Vidović umro je prije nego što je primio nagradu. Ja sad moram tepiti i izdurati ovih nekoliko dana.
Kad god razgovaram s vama, odmah u prvi plan dospiju Ivica Vidović, kolege, režiseri s kojima ste radili i s kojima ste učili − kao da radije govorite o drugima nego o sebi...
− S Ivicom sam puno radio, kad se samo sjetim Ivaniševićeva “Godota” − “Sa će Božo svaki čas” − u dvije-tri godine napravili smo 104 predstave. Kombijem smo nas četvorica − Ivica, Goran Navojec, mali Krunoslav Klobučar i ja − plus šofer, prokrstarili cijelu državu. Ivica bi se zaželio vožnje pa bi vozio kombi, nije nam bilo teško jedan dan biti u Rovinju, sutra u Banjoj Luci, preksutra u Puli... živjeli smo na pozornici i u kombiju. A Ivica... on mi je bio inspiracija, jedan je od mojih najdražih partnera! Jako je važno da u kolegi imaš inspiraciju. Njegov sin Filip studira glumu. Sad, ne znam hoće li mali biti komičar, jer puno je ljepši od Ivice...
I vi ste pretežno bili komičar, pa što se ljepote tiče...
− Ma ona je prolazna, to se zna. Meni je drago da sam bio komičar. Moja prva uloga bio je ljubavnik u “Figaru”, a moja prva velika uloga knez Miškin − počeo sam kao idiot i ljepotan, onako, malo introvertirano. Sada po fotografijama vidim da sam to lijepo izveo, s plavom perikom i dobrom šminkom, puno sam lip, ali, ma ne, ne, nisam bio dobar! Bio sam bez iskustva, a predstavu su postavljala dva mlada režisera, obojica bez iskustva, Georgij Paro i Božidar Violić. Najveća je vrijednost predstave bila ta da je odisala mladošću!
U HNK-u su tada svi bili stari i nisu davali puno posla mladima, pa su i tu režiju morala dijeliti dva mlada režisera − zajedno nisu imali 50 godina. A ja... Dali su mi tu ulogu, a nisam poznavao pravila velike scene, premda sam znao da možeš govoriti tiho a da te se čuje na balkonu. Kad sam u pauzi upitao Vlatka Pavletića, tada direktora Drame, kako je, rekao je: “Samo u drugom dijelu viči svom snagom jer iz tvojih usta još nitko nije čuo ni jednu rečenicu Dostojevskog...”
Ipak je dobro ispalo.
− Je. Poslije su ta dva mlada režisera napravila veliki posao, a ja sam imao sreću raditi s njima, imao sam sreću da su o mojem razvoju vodili računa Gavella, Spajić, Paro i Violić, Durbešić, Juvančić, Carić, pa Petar Šarčević, Pjer Vidošević... A Spajić... ma ne da je mrzio Dalmatince, božesačuvaj, nego, jednostavno... evo, mislio je da su površni. Sad... ja jesam bio malo površan, a Spajić me je drilao, radio je na tome da ne budem površan, on je sa mnom radio do u detalj, svaki najsitniji detalj! I − hvala mu. Jedna od mojih najboljih uloga tako je postao Lakat, priglupi stražar u Shakespeareovoj “Mjeri za mjeru”.
Napravio sam upečatljiv lik koji je zračio glupošću, i tekstom i izgledom. Sve je to sa mnom napravio režiser. Pa Zlatikum u “Skupu” s Izetom Hajdarhodžićem, opet Spajićeva režija. Opet ću reći: zanat sam pekao polako. To je bilo vrijeme sjajnih pedagoga i to je bila moja sreća, daj Bože da je danas tako. Ali, čini mi se da danas mladi glumci s Akademije uskaču ravno u sapunice. Moja je sreća bio i angažman u HNK-u, gdje su se svake godine postavljali klasici. Od domaćih, najviše sam se “odgajao” s Rankom Marinkovićem, pa s Brešanom, radili smo Raosa, malo sam glumio Krležu...
Često ste igrali čudake, često pomaknute mediteranske likove, mislim, ridikule...
− Da, te likove poznajem u dušu, a Marinković, on ih je pisao! Ivica i ja odigrali smo puno Marinkovićevih likova, a ja nekih 14 njegovih likova. U “Kiklopu”, s kojim smo gostovali po svijetu, a režirao ga je Spajić, glumio sam Krelu, mali lik koji laje na žarulju i uvijek pobere aplauz. To mi je baš odgovaralo − da nemam puno teksta, a idem na turneje i lajem na žarulju. Onda sam to počeo raditi bilo gdje − Marinković mi je to dopustio, na taj sam način protestirao; što god tko kaže, a meni ne odgovara, počnem zavijati.
Moj prijatelj Branko Belamarić iz Šibenika rekao bi: “Ajme, kako možeš”, a ja bih samo odgovorio: “Marinković mi je dao dozvolu.” Igrao sam tu njegovu klauneriju, te njegove, često zapravo nevesele likove, igrali smo ih Ivica i ja, i baš sam nekidan čitao Rankovu posvetu na jednoj knjizi. Ma ne, nemojte to napisati...
Ali, ja bih, molim vas...
− Ajme, nemojte... nemojte... Aj’ dobro, evo, napisao mi je nešto divno: “Dragom prijatelju Špiri Guberini koji je u mojim ‘klaunerijama’ promatrao ‘neveselim očima’ farsu svoga tijela ‘darivajući’ život mojim književnim fantomima s tužnim razumijevanjem i s veseljem pobjednika − sa zahvalnošću i poštovanjem...” Uf... to “poštovanjem” izostavite...
Neću!
− ... Ranko Marinković. Ta mi je posveta jako, jako draga. Ima sada jedan dječak u Šibeniku, zove se Jakov, Jakov Marinković. To su se vjenčali Rankov sin i naša Šibenka, kćerka legendarnog knjižničara Milivoja Zenića koji je nedavno prerano umro. Strašno mi je žao zbog toga, tek će se s vremenom vidjeti koliko je velik bio taj čovjek! E, taj je mali Jakov imao dva velika dida i imat će na što biti ponosan.
Volite Šibenik?
− Jako. Ali, žao mi je što sam ga kasno upoznao, jer otišao sam na studij s 18 godina... Sad ćemo slaviti 60 godina mature. Donedavno smo bili 20 : 20, dvadeset živih, dvadeset mrtvih iz te generacije, muški razred, a onda je umro akademik Ante Vulin i sada oni gori vode 21:19. I to je bila moja sreća − što sam se rodio u Šibeniku − hvala Bogu i roditeljima. Sve više to znam cijeniti, sve mi je dolje lijepo i drago, zafrkancija, pa ta Jadrija, ćakule i mudrovanja...
Sve ono što je i Marinkoviću bio štof. Sad kad radim neki životni račun i zbrajam broj noćenja, ponajviše ih je bilo u Zagrebu, pa u Šibeniku, pa u Dubrovniku − gdje me je dopalo biti i u vojsci. Nije loše, nije loše! U Zagrebu sam zimi jer dolje nitko ne loži pa se samo prehladim. Da imam novca, ja bih stalno išao za suncem. Sunce je život.
Znala vas je u Zagrebu uhvatiti depresija...
− Je, ali ove sam je godine izbjegao tako što sam otišao u toplice u Velu Luku. Tamo su svi nasmijani, pa onda, tako mi se obraduju ljudi koje sretnem, ja obradujem njih, a oni raduju mene i tu nema mjesta depresiji. Ti mi susreti kažu: aj, nisi utrošio život utaman!
Osjetim da sam pomalo bio doktor ljudske duše. Samo, uvijek se nađu neki prijatelji, pa spreme večerice, svakako, uhvatio sam tri-četiri kila u banjama. I još me nešto liječi: druženje s mladima: sada u seriji “Loza”, u kojoj sam igrao, i u “Larinu izboru”, gdje sam imao jednu sitnu ulogu. Pitaju me kako mi se još da... Uživam biti s tim mladima, talentirani su i lijepi! A ne da doma ležim i razmišljam o besmislu života.
Znam da je vrlo stereotipno, ali kad već radite neki životni račun i zbrajate noćenja, ajmo podcrtati i neke bitne uloge koje volite. Uostalom, zbog kojih, kako u obrazloženju “Nazora” stoji, vaš stvaralački put postaje trajno dobro Republike Hrvatske.
− To piše? Pa, lipo zvuči... Spomenuo sam Lakta u “Mjeri za mjeru”; pa Židov Sadi u “Dundu” u Dubrovniku, i “Suton” iz “Trilogije”, gdje sam s Perom Kvrgićem igrao ona dva starca, ja sam bio Sabo. Spomenuo sam i Zlatikuma u “Skupu” s Izetom i u Spajićevoj režiji; pa Brešanov Mačak u “Hamletu”... 1971. u ITD-u, za tu sam ulogu dobio “Steriju”. Buža i Šoljanovi “Starci” s Ivicom. Imao sam sreću što sam poznavao i sve te pisce, oni su me obilježili − i Smoje, i Živko Jeličić, s Vjekoslavom Majerom obišao sam sve zagrebačke birtije.
“Velo misto”, Jockan, Visost, Divac u “Prosjacima i sinovima”, “Dnevnik očenašeka”, Šoljanovi “Starci”... A osobito mi je drago što sam radio za djecu, evo, s Višnjom Lastom za predškolce, kad sam bio Špiro Špula u Balogovoj “Zlatnoj niti”, Jelenko sa Zvonkom Lepetićem...
Daske ili kamera?
− Daske! Volim živu dramsku riječ, volim kad osjetim publiku, ono moje najbolje bilo je na daskama. Uostalom, na njima sam na posljetku prolio krv šta je malo koji glumac − ono, mislim, zapravo, iz arkade!
Ridi pagliaccio...
Bio je to jedan nomadski posao, i nomadski život. Probudiš se i u prvi mah i ne znaš gdje si. Brzo je prošlo - nije bilo nezanimljivo! I lakše je nego kopati! Nisam promašio zvanje ali... padaju mi na opamet te Marinkovićeve „nevesele oči“... Nitko vas uvečer ne pita je li vas ostavila cura ili netko drag. Često vam je bilo tako - ridi pagliaccio...
Krenuo mu internet
“Završio sam prvi tečaj informatike, obrazovanja seniora pod nazivom ‘Nikad nije kasno’. Sada sebe nađem na internetu, vidim, bilo je jako popularno kad sam pao, a vidim i da želim upoznati Jelenu Rozgu.
Ma, to su me jednom pitali tko mi se sviđa, spomenuli su Gabi Novak, ali ipak je ona naša šibenska nevista, a onda, mislio sam, možda i Arsen sluša... pa sam spomenuo Rozgu i tako sada stalno piše kako je Špiro želio upoznati Rozgu. To ti je internet. Ali, sada kad idem na Jadriju, nosit ću laptop. Samo moram uhvatiti sinjal.”
U žiriju za - brudet
“Postavljali smo ‘Gloriju’, a režiser Paro bio mi je sklon. Dva dana prije premijere pitao sam ga da me pusti jer sam pozvan da budem u žiriju. Paro pita: ‘Za što?’ Ja kažem: ‘Za najbolji brudet.’ ‘Ajde k vragu ti i brudet’ − i pustio me je. A jedan put su me zvali i u žiri za manekenke.”
Jordanka Grubač
Slobodna Dalmacija, 16. 06. 2012.
