Ustajemo oko devet sati. Divno, avion ne ide u ranu zoru pa možemo mirno doručkovati. Već u taksiju, zapažam da je Mladen zaboravio jaknu pa se vraćamo. Na sreću, imamo dovoljno vremena.
|
U zračnoj nas luci ponovno iznenađuju svojo ljubaznošću (mislim da bi Hrvati u javnim službama svakako morali otići u Argentinu na tečaj ophođenja) - nude nam raniji let do Buenos Airesa koji odbijamo jer nam se zaista nikuda ne žuri, a četverosatno čekanje nije nam problem.
Let do Buenos Airesa je kratak; tražimo međunarodni izlaz, opet popunjavamo neke formulare od kojih mi se diže kosa na glavi. Mrzim formalnosti, ali što se mora, mora se… Čekajući let za Asunción, promatram fizionomije ljudi i pogađam tko je od kuda, što me zabavlja. Osim po izgledu, zaključke donosim i po tome gdje tko sjedi. (Makar, kad bi se na mene primjenjivale takve analize, rezultati bi sigurno bili negativni, jer nikada ne sjedim kraj izlaza za svoj let). Zamjećujem nekoga strašno antipatičnoga tipa koji drži noge na sjedalu na koje će kasnije netko sjesti. Ljudska nekultura dovodi me do ludila. Igrom slučaja, ta nepristojna spodoba građanskoga izgleda, putuje u Asunción i sjedi baš ispred mene. U skladu s očekivanim, spušta mi sjedalo gotovo u krilo. No, budući da putujemo argentinskom zračnom linijom (a već sam istaknula da su Argentinci kad se radi o zrakoplovstvu više nego ljubazni), premještamo se na drugo mjesto i udaljeni od svih ostalih putnika, uživamo u noćnome prizoru.
U Asunción dolazimo malo prije ponoći. Iako se već na prvi pogled zamjećuje da Paragvaj nije turistička zemlja, sve protječe bez problema i relativno brzo. Na izlazu nas čeka hotelski vozač. Već prvi dojmovi upućuje na činjenicu da smo došli u vrlo tradicionalnu zemlju s velikom klasnim suprotnostima.
Stižemo u hotel smješten u samome središtu grada. U indijskome je stilu, pomalo kičast, ali zapravo vrlo ugodan. Na recepciji susrećemo i osoblje iz našega zrakoplova… Znači, izbor nam je dobar.
U sobi nazdravljamo čašom čileanskoga vina mojemu trećem i ovoga puta uspješnome pokušaju dolaska u Paragvaj (sve zemlje Latinske Amerike koje se ne bave proizvodnjom vina, u hotelima i restoranima nude najbolja latinskoamerička vina to jest, čileanska).
Kakva je zemlja Paragvaj? Prilično zatvorena, sa samo 6, 2 milijuna stanovnika koji se uglavnom bave poljoprivredom i proizvodnjom električne energije. Najviši je vrh Cerro Peró (842 metra). Stanovništvo uglavnom čine potomci Španjolaca i američkih Indijanaca (95%), te manje skupine Nijemaca, Japanaca i drugih Europljana. Glavne turističke atrakcije ove zemlje su grad San Bernardino koji se nalazi na obali jezera Ycaparai (omiljeno ljetovalište), grad Itagua (nedaleko od Asuncióna) u kojemu se mogu vidjeti kolonijalna arhitektura i tradicionalni zanati, te gradić Pilar koji se smjestio uz obalu rijeke Paraguay i koji je poznat po nekolicini natjecanja u pecanju i brojnim kolonijalnim građevina s kraja 18. stoljeća. Uz španjolski, službeni je jezik i guaraní. Tako piše u knjigama. A sada moji dojmovi…
Katedrala
Asunción je smješten uz rijeku Paraguay, a glavna ulica zove se La Palma. Dosta je prljav i neodržavan, ali ipak simpatičan. Od građevina u njemu ističu se: zgrada Kongresa (vrlo zanimljiva arhitektonska kombinacija novoga i staroga jer je ostavljeno pročelje stare zgrade koja je srušena), gradska katedrala, grobnica nepoznatih junaka (Panteón de Héroes Desconocidos). Ima puno parkova i zelenila. Kao i njihov grad, i Paragvajci na prvi pogled djeluju čudno jer su, za razliku od Argentinaca i drugih Latinoamerikanaca, jako zatvoreni. Ali, samo na prvi pogled!
Jako je vruće; tu vlada prava tropska klima. Tražimo nešto za piće jer se odlučujemo za popriličnu šetnju od kojih četrnaest kilometara kako bismo iz središta grada došli do njegovih drugih dijelova. Smatramo da se grad najbolje upoznaje hodajući.
Panteon junaka
Paragvajski glavni grad podijeljen je na zone - upravna, trgovačka, rezidencijalna. Obilazimo ih. Prolazimo pokraj zgrada veleposlanstava i predsjedničke rezidencije. Ljubazni čuvar nam kaže da ne smijemo slikati. Posjećujemo gradsko groblje, vrlo slično buenosaireškoj Recoleti, te nezaobilazne trgovačke centre koji su u zemlji uvelike posvećenoj trgovini, mamac za mnogobrojne posjetitelje iz zemlje i inozemstva.
Nakon petosatnoga hodanja, odlučujemo se na isprobavanje paragvajske kuhinje u hotelu. Ugodno smo iznenađeni! Konačno netko zna i hoće ispeći meso! Osim toga, nudi nam se i čitava paleta prirodnih sokova od ananasa, naranče, breskve, mrkve, lubenice, tropskoga voća, mamóna... i koktela - od standardnih daiquiríji i margarite - do onih vrlo privlačnih imena kao što su Morir Soñando (Umrijeti sanjajući), Nieve (Snijeg), Paraguay Libre (Slobodni Paragvaj) ili pak Amanecer (Svitanje)…
Zamjećujemo da je ova zemlja mirna, ali i da su socijalne razlike ogromne. Na jednoj strani nezamislivo bogatstvo, a na drugoj isto takvo siromaštvo. I vrlo malo onih između… To je razvidno i u časopisu Chic koji dostavljaju u hotelu, i koji prati društveni život paragvajske visoke klase. Iz njega se može saznati gdje su bogataši bili, što su radili, tko će se s kim vjenčati, a tko roditi… Strašno!!! Ne daj Bože da se netko iz te „kaste“ zagleda u nekoga tko u nju ne pripada. Hm. Koje je to stoljeće?!!
Crkva na ulazu na groblje
Listajući tu kroniku besposlenih bogataških supruga, pronalazim i neka hrvatska prezimena koja poslije provjeravam u telefonskome imeniku: Zaputovich, Martincich, Soljancic. Otkrivam da je Vicente Zaputovich liječnik, vlasnik klinike Dermalaser smještene u Sanatorio Italiano i da mu je snaha također ugledna liječnica dermatolog. Osim što je iznimno uspješna u svojem poslu i izgleda lijepo i vrlo njegovano, još je i uzorna supruga i majka… Ali, nisu napisali da sve to uspije biti zato jer sigurno ima pet kućnih pomoćnica. Licemjeri.
Prezime Soljancic mi je odavno poznato jer sam Huga Soljancica upoznala na skupu latinskoameričkih gospodarstvenika u Hrvatskoj gospodarskoj komori prije dvadesetak godina. Tko zna je li uopće živ???!
U Asunciónu se ne sastajem s Hrvatima nego s Jacobom Rauskinom, pjesnikom, sveučilišnim profesorom na Universidad Católica i akademikom, dobitnikom Nacionalne nagrade za književnost. On je prijatelj peruansko-španjolskoga pjesnika Alfreda Péreza Alencarta koji me je s njim povezao. Uz kavu i čaj, ugodno čavrljamo i dogovaramo zajedničke projekte…
Dio pročelja Paragvajskoga parlamenta
Iako me je, kao ljubiteljicu reda u svemu, Asunción na prvi pogled šokirao, što sam duže boravila u njemu to mi se više sviđao. Vrlo sam brzo za sve pronašla opravdanje. Zemlja nema novaca pa su zgrade trošne. Ni drugi veliki latinskoamerički gradovi nisu oličenje čistoće. Ljudi su jako zatvoreni, to je točno. Ali, kakvi bi i mogli biti nakon dugotrajnih diktatura? (Samo je diktator Stroessner bio na vlasti od 1954. do 1989. godine, dakle punih trideset i pet godina). Ali, vrlo su ljubazni i sami se nude pomoći bez da ih se išta pita… Tek se sada u demokraciji polagano otvaraju, grade trgovačke centre, primaju turiste. Ne treba mi puno da vidim da je indijansko stanovništvo obespravljeno i da njihova jednakost postoji uglavnom na papiru. To su mi rekli i Indijanci koji prodaju robu na ulici, istinski vlasnici ove zapravo divne zemlje iz koje mi se na kraju nekako ne da otići…
Akademik i dobitnik Nacionalne nagrade za poeziju Jacobo Rauskin i Željka Lovrenčić
Na putu prema relativno skromnome aerodromu, zamjećujem veliki natpis na španjolskome i guaraniju - dobrodošli. Možda kojom drugom prigodom dođem ponovno…
Prije ukrcaja za Buenos Aires kupujemo frulicu i narukvicu od prodavača Indijanca. Jako sam slaba na obespravljene.
U zrakoplovu za Buenos Aitres, ovoga puta ima puno ljudi, a gužva na aerodromu i na putu u hotel podsjeća nas da je prošlo njihovo ljeto i naš godišnji odmor.
Jednodnevni boravak u istome okruženju sada je drugačiji - hotel Claridge mi više nije tako ugodan jer sve miriše na povratak. Pitanje Kada opet? gubi se u jesenskome ugođaju ogromnoga grada.
Dan povratka. Ljubazni aerodromski činovnik nam nudi novootvoreni VIP salon za odmor prije puta u Francusku. Hvata me tuga; ne želim ići u Europu! Želim ostati tu!!!!
Let do Pariza je vrlo ugodan. Uz francusko vino nazdravljamo Argentini i Paragvaju. Zatim tonemo u san…
