Velike bijele slike prekrile su stare kamene zidove, jedva se stisnuvši u skučenom ali ukusnom prostoru, kao da se bune - hoćemo van! hoćemo sunca! života! plesa! svijeta...! A s njih se u toplim nježnim bojama razastiru tijela uhvaćena u trenutku susreta kista i mašte. Slike vrište neodoljivom erotičnom i rahlom ljepotom, baš poput mlade viške umjetnice, za koju ne sumnjamo da će osvojiti i kist, i maštu, i oči onih koji se zagledaju u njena platna.
Pitke, poput mjesečine, nježne poput djevojčice, uzbudljive, poput mladosti, izazovne poput života - sve u sebi nose ove krhotine od boja, želja i snova.
Iako je u Galeriji bilo prevruće, što od ljeta, što od posjetitelja, što od naslikanih tjelesa, a ispred galerije žamor i gužva posjetitelja, bila je to jedna ugodna i lijepa večer, koju bi šteta bilo propustiti. Uz to, u zraku se osjećala nada, kako na Visu život ipak nije stao, i kako nas još mnoge pustolovine, kako one umjetničke, tako i životne, tek očekuju.
Nataliji čestitamo na ljepoti koju nam je darovala, a našim čitateljima donosimo i recenziju iz pera Feđe Gavrilovića, koja prati i podrobnije analizira Natalijinu izložbu.
Dakako, izložba je otvorena za javnost, i ukoliko ste u prilici svakako otiđite po svoj komadić dodira s Lijepim.
Malu galeriju fotografija s otvaranja izložbe pogledajte na facebook stranici portala Moj otok Vis.
Vinko Kalinić
Između rubova
Natalia Borčić
Fragmenti tijela koji se nude našim pogledima sa slika Natalie Borčić posjeduju u sebi više različitih naboja, odnosno stvaraju izvjesne psihološke tenzije u promatrača. Prije svega tu je tematski nužni prizvuk (ili teret) erotičnosti. Dijelovi ljudskog tijela uvećani su i izdvojeni, pa se dobiva dojam bliskosti, unošenja u samo tkivo slikaričinih modela, prenaglašene intimnosti, koja zbog tematske prirode akta i poluakta ima u sebi neizbježnu dozu erotike, odnosno zavođenja tijelom. Ali to je tek mali dio ovih slika.
Bliskost i intimnost s promatračem postiže se i na formalnoj razini. Ljudska tijela i odjeća koja ih prekriva naslikani su u izuzetno diskretnim, lazurnim namazima. Tu nema gradnje volumena u prijelazima, ili iscrtavanja kontura. Njih zamjenjuju tragovi gesta, zamućeni oblici, curenja boje, i gubljenje svake kolorističke i crtačke čvrstoće u pozadini iz koje se čini da izranjaju ljudski likovi. Tenzija koja je možda i veća od već spomenute seksualne, a svakako djeluje u suradnji s njome jeste ona prepoznavanja dijelova fizionomije u diskretnim potezima, kao i ponovno gubljenje istih u bjelini podloge. Podražaji tog trenutačnog skrivanja i otkrivanja djeluju kao ples s velima, likovno zavođenje, odnosno unošenje naših pogleda i svijesti u sfere naslikane golotinje, ali nipošto pokazivanje previše iste, pretjerivanje u dopadljivosti ili lascivnosti.
Plošni karakter medija naglašen je i segmentiranjem slika: svaka je načinjena na četiri drvene ploče. Rezanje (kadriranjem već izrezanog) modela u četiri plohe dodatni je akcent na dvodimenzionalnost slike kao i na boju koja curi i koja se zakonima vlastite tvarnosti i umjetničinih komponiranja slijeva i stvara mrlje različite kompaktnosti i gustoće. Ona nikada ne prelazi u reljefnost – problemi kojima se Natalia Borčić bavi su oni tankih, gotovo nevidljivih nanosa. Naglašavanje materije nije ovdje u njezinu gomilanju, nego u suprotnome: njezinu brisanju i nestanku. U tim bjelinama ističu se zone ili potezi boja kao izrazito spora igra „stvaranja“ prizora (koju je ova slikarica koristila i u prethodnom ciklusu Kvake), ali i njihovog razgrađivanja u mrlji ili potezu, u plohi slike. Tematiziranje tijela ne teži toliko deskripciji, koliko osjećaju taktilnosti vidljivom u prelijevanju i prelamanju ploha na tim tijelima. Kako je napisao Igor Zidić (povodom slika Ljube Ivančića, Razlog, 1963): „što je inkarnat doli ploča sarkofaga u koju se upisuje mrtvac, pa kipar, pa obijač i za svo vrijeme – kiša“. Upisivanje tijela na sliku i jedinstveno slikarsko tkanje istoga motiv su i likovnog i psihološkog promišljanja ove umjetnice, a „ploča sarkofaga“ koja trpi sav teret vremena kod nje je ljudska anatomija, krhka i nesigurna, ali ustrajna u borbi za opstanak, ili tek pukom trajanju, što to je i nemoguće razdvojiti, jer kao i na ovim slikama materija od koje smo načinjeni postoji, makar u svome stalnom nestajanju, bezuvjetno, a ono oko čega se, često i uzaludno, borimo jeste količina naše prisutnosti u svijetu, koja ovisi o toliko drugih faktora – već spomenutih „upisivača“ na naš sarkofag.
Tu je i element značenjske razine ovih slika – ikonografija razodijevanja, prikazana na opisani način kao svojevrsna poetika nestajanja (lika, ili odjeće). Ono što autoricu fascinira je iritacija granice prepoznatljivog i nedokučivog, skrivenog i otkrivenog. U kulturi, jedan od faktora tih suprotnosti je odjeća. Ona čini razliku između nezaštićene i primarne (recimo i: animalne) golotinje i kulturno uvjetovane, modno i statusno osviještene civilizacije. Zato je i na slikama ove umjetnice uvijek prisutan dio tijela koji graniči s odjećom. Rub koji čini navedene razlike je i limes koji odvaja ono što se smatra svojim od tuđega, ali i mjesto dodira tkanine i puti između kojega se može sakriti od svake konkretnosti i određenosti kao što je i slučaj s čvrstim granicama u mekom rukopisu ovih slika. Ti su rubovi prostor intimnosti i istovremeno njezina gubitka; prostor sakrivanja ali i podavanja.
Feđa Gavrilović
