Iskorijenjeni glasi Bancića

Iskorijenjeni glasi Bancića

0 2384

Bancić je mali banak. Mala dugačka klupa, najčešće drvena. Ali može biti i betonski prag, zidić ili niski parapet… Dakle, sve na što se može sjesti kolektivno u nizu.

Ne postoji u Komiži mjesto koje je zaslužilo više da se na njegove zidove utisne brončani pečat s oznakom BAŠTINA od mitskog i mističnog Bancića. Pa ipak nitko nije učinio ništa da stavi biljeg na to ishodište komiške pučke priče, ili , autentično, facende. Tražio sam ishodište tog običaja koji nadmašuje seoska sijela, pronalazio tragove u burlama i burleskama renesanse: davno prije nego što se uopće povijesna ishodišta Komiže priznaju.

I poput mitskog cinika obilazio sam ulice Sela raspitujući se za lokalitet Bancića. Pitao sam Komižane usput za kakvu komišku riječ. I danima nitko, zaista nitko nije znao odgovora. Gospođe u pristojnim godinama, gospoda u zaslužnom dobu ostajali su zagledani u daljinu pokušavajući se prisjetiti nečeg što su čuli jednom u mladosti. Onda sam pronašao one koji su mi rekli: “To je bilo tu!”

Bancić prije rušenja
Bancić prije rušenja

Društvo za zaštitu starina Komiže podizalo je ploče filozofima prije nego je umrlo u svom besmislu upravo zato jer je zaboravilo jedan Bancić. Vjerojatno nitko od njegovih članova ne bi se ni usudio zaći u prostore Bancića na vrhuncu njegove slave, otrpjeti te prodorne urokljive poglede bijede što bi ih pratili s obje strane Strode. A i što bi napisali. “Ovdje je bio Bancić”

Pa ipak Bancić se, barem kao pojam i ime lokaliteta, zadržao u svakodnevnom govoru kao spomen na nešto drago i prošlo. Što se spomene uzgred kao argument bez objašnjena, dosjetka bez povoda. Tako se prenosila legenda o Banciću.

Bancić poslije rušenja
Bancić poslije rušenja

Bancić je danas nemoguć. Bio je oblik kolektivnog duhovnog ognjišta ili agore, pučkog nadmetanja riječima, bespoštedne verbalne koride, okupljalište na kojem se potvrđivalo postojanje. Sjećajući se Bancića pitam se da li su oni bili više ljudi od nas ili smo mi u našem dobu zaduženi za obrubljivanje legendi u kojima poričemo sebe i vlastitu svrhu.

U središtu razmatranja je govor , komunikacija, komiški … . Bancić je priča o pojavi i nestanku, zamrlom običaju i jednom govoru koji je počeo nestajati s njim. Bancić je bio vrhunac komiškog. Zato i jest baština.

1

PAD BANCIĆA
(neka druga komiža)

ovdje je jednom govorila komiža
(ona što je prala grašicu i nabijala guzicu rive)
a sada je zašutio
(kao od stida skupio se u sebe)
sitan trokut
na kosini strode
kraj puta do mrtvih

a tu je
(kažem vam)
jednom bio hram
i oni koji vide
još naziru drage groteskne
kolonade grubih lica
gdje su
(kao na dragovodu i kamenice)
žedni opore riječi
hrlili muži
žene i djeca

jučer sam gledao kako ruše krov od kamenih ploča
sivu mizanscenu partenona superbije
siromaškog sela
niz strodu se cijede pakost
praznina i samoća
(padneš li noću neće te pronaći do jutra)

jao tebi komižo
(ne vonjaš više po friškini)
jao tebi komižo
(nestali su garifuli s jabuke)
jao tebi komižo
(zašutio je bancić)

vrijeme se odmotalo komižo
i ti si neka druga komiža
(ne poznaješ i rušiš vlastite hramove)
dok o tebi pričaju tuste akademije
i odzvanjaju namirisani kanti omishwilla
dok apostati vokabulara starih
(nedostojni tvojih okrutnih trajanja)
išću utjehe u novogovoru gnjilom

komiške i komižani
(ako se ikad vratite komiži)
znajte
u noći kad sve zamre
iskorijenjenim zvucima nestaloga
jazika komiškog
bancić pjeva

CODEX ISSA (KOMIŠKE ELEGIJE)

Ivan Leibowitz