Ivan Leibowitz: Daleki svjetovi moje domovine

Ivan Leibowitz: Daleki svjetovi moje domovine

0 2063
Salbunara kao naneseni talog lutalačke sudbine kojoj se predajemo potpuno (Foto: Goran Bjažević)

Potrebno je svega nekoliko internetskih časaka da se nakon ponora Chuquicamate u Atacami, sagledanog s devet kilometara visine i pod kutom takvim da kose sjene prodube panoramu dalekog stranog svjeta, preselite u veliko zelenilo na dubokim modrinama oko Biševa. Ali u svim tim kontrastima je ista samoća dalekih svjetova moje domovine.

Kraj logora koncentracije Chuquicamate su zaboravljeni grobovi. I kraj Calame. I po cijeloj Atacami, kažu, napuštena su groblja. Zaboravljena groblja. Kao što i u Dalmaciji postoje napušteni i zaboravljeni grobovi. U jednom starom putopisu “Motorom po Latinskoj Americi” mladi student medicine Che Guevara kaže: “Impozantna i ledena je ljepota bez dražesti Chuquicamate… Ne treba zaboraviti grobove oko rudnika u kojima je pokopan tek mali broj od ukupnog broja ljudi koje su proždrle spilje, zemlja kremenjača i paklena planinska klima.”

1

Ostali su u riđoj utrobi bakrenih planina, rastopljeni između anode i katode, u šipkama bakra prevezenim do Antofagaste.

Prije bakra bila je salitra. Neki Dalmatinci obogatili su se na salitri Atacame.

Na Chuqucamatu se spuštate iz internetske visine kao u svemirske baze planete izgubljene u dalekim hladnoćama. Iz zemaljske vizure ona je brojgelovska skica scene za dance macabre. Na njenom rubu možete se približiti groblju za one koji nisu znali ili mogli raditi nešto drugo. Koji su pristali kopati u najvećoj rupi svijeta nalik izokrenutoj babilonskoj kuli ili pečatu ostvarenog biblijskoga pakla na kori danteovskog užasa.

Atacama nije od ovog svijeta. Toliko je strašna da u njoj otkazuju (i umiru) i strojevi koje pokušavaju navikavati na iskušenja Marsa. Nad slanim jezerima postoje djelići neba koje nikad nije vidjelo ptice.

Chuqucamata je grotlo, najveća jama Morije koju smo iskopali da zaboravimo samoću i pustoš svijeta. Kao što i u Dalmaciji postoje jame za zaborav. Mnoga lica svjedoče u ime onih lica koja nisu zabilježena. Atacama je toliko potresna sasušena uzaludnost postojanja da je iz sjećanja ne mogu izbrisati ni sve fanfare svjetla i raskošne utjehe utočišta Salbunare.

2

Rečeno je da u Atacami mogu preživjeti samo škorpije, zmije i Dalmatinci.

Atacama je, dakle, povijest Dalmacije. Jedan od mnogih užasa pred koji smo se u povijesti usudili stati. Jedan od mnogih pramenova slave, znamena i prokletstava Dalmacije. Jedan vrh u trokutu pripovijesti na putu od Dračevice preko Kostirne ili Supetra do San Pedra (de Atacama). Od San Pedra (de Atacama) do San Pedra („da California“).

U Atacami postoji San Pedro u kojem žive Dalmatinci s jednog otoka koji ne razumije onaj drugi San Pedro („da California“) u kojem također žive Dalmatinci. S drugoga otoka. Kao što i u Dalmaciji Dalmatinci s jednog otoka na razumiju Dalmatince s drugog otoka. Njihove slike domovine su drugačije, a svjetovi domovine udaljeni.

3

Život proziran i nestalan poput sjene na pjeni vala Salbunare, bezimen i zaboravljen, proživio je iseljenik kojega ne spominju spomenari uspješnih iseljenika. Kojima se ponosi domovina. Što bi jedan od onih koji je izbjegao sudbinu rastapanja u “zelenoj kući”, mogao na Salbuna ri tražiti i vidjeti osim pijeska pustinja koje je prošao. Osim Atacame u kostima, u vlastitom pješčanom satu kojim curi sol Atacame, u sunčevu satu od vlastite sjene na snenoj Salbunari.

NA ŽUTOM SPRUDU SNENE SALBUNARE
TRAŽIO SAM BIJELE DINE ATACAME

na ovom je pijesku svjetlost uvijek glasna
(ali kako bih to znao bez tišine i bez tame)
dok na žutom sprudu snene salbunare
tražim bijele dine atacame

ponekad otvorim škrinju pripadanja
vrtlozi sjećanja ga razvaljuju i grade
vukao sam ga uporno pustinjom strpljenja
samo pijesak su bile moje ambasade

u zavijanju puelche valjalo se jugo
( nema bijelih dina pod nebom atacame)
vragovi su zavijali u grotlu chuquicamate
u kakve smo to mi bili bačeni jame

jesi li od pepela ili pijeska salbunaro
(od kolikih si čežnja salbunaro snena)
kad snenost ti može prekrit atacamu
i cijelim svijetom je tvoja razlivena pjena

na žutom sprudu snene salbunare
nitko atacamu pronašao ne bi
u beskraju šutljivom prašine i pijeska
pustinja što sam ih donio u sebi

SJEĆAM SE CHARLESA

dragi charles
sjedi u kafiću na škoru
dok okolo lepršaju crni leptiri ljeta
i prazne limenke pive kotrljaju se
žuto-modrom dušom

i gleda charles nekulturno more
(a more ne zna dobro jutro reći)

dragi charles
ti si poput
neisplativog malog dućana na uglu
gdje kupujem žestoke pjesme
i krvave priče
(od koji boli trbuh kao od rakije ujutro)
pjesme pljuske i priče pljuske
u njima su larme i lakrdije meteža i rasula
(od njih ostaju otisci na licu okolice)
tvoje pjesme ne mogu pjevati
ni trijezne ni pijane klape
(bit će mi žao kad te opet zatvore)
charles

jučer sam čuo da žene mrze muškarce
koji skupljaju tvoje knjige
dragi charles
(s fotografijama iz pakla)

prošla je jedna rivom
(i stala)

upitao sam je
je li istina to što pričaju
mala

rekla je
(zaboga)
dragi charles
tko sam ja da ti ne bi dala

Stari pokvarenjak Charles, zvani Buk, Hank i kojekako još, umro je i pokopan u San Pedru. Pored iseljenih Komižana koji su lovili ribu, loveći zaboravili da su Komižani i koji ga, koliko znam, nisu zapažali. A ni on njih dok je pred kraj života izbjegavao lokanje i mahnito pisao. A i zašto bi? “Hank je volio Pedro. Bila je to utopija običnog svakodnevlja, pouzdano utočište za iskusnog pisca i zaklon od uhoda za slavom…“

Njegove fotografije iz pakla su fotografije iz pakla. Sartre bi rekao da smo svi u paklu.

4

Jednu Charelsovu pjesmu, u kojoj priča kako su ga policajci natjerali da legne na blatnjavu cestu, zalijepio sam na vrata ureda. Onda su je jednog dana policajci skinuli. Pričao je priče i pjevao pjesme iz prljave, a smiješne stvarnosti Charles Bukowski. Dokazao mi je zašto nema više svrhe i smisla čitati Tolstoja, Nabakova, Remarqua, Montesquaea, Marinkovića, Odiseju, … , Shakespeara, Ibsena, Čehova, Shawa, Twaina, sestre Bronte, Dreisera, Sincelera Lewisa… i zašto mi knjige tih dosadnjakovića (na koje sam potrošio mnogo vremena) koje godinama nitko ne traži uporno u knjižnici poklanjaju da ih ne bi bacali ili spalili. Zašto je Hemingwayev „Starac i more“ nobelovska literarna tričarija spram sjećanja Ivana Vitaljića Gusle. Tvrdio je da je ljubav „za gitariste, katolike i šahiste“ Charles Bukowski.

Na grobu mu piše “Don’t Try”. Želio je reći da je inspiracija poput muhe koja sleti ili ne sleti. A ti je ne ubiješ ili ubiješ. Ne pokušavaj, dakle, biti nadahnut ako nisi nadahnut.

Nikada nije bio u Komiži Charles Bukowski.

Ivan Leibowitz
CODEX ISSA (KOMIŠKE ELEGIJE)