SHARE

Tužan dan za čitav otok Vis bio je jučer. Rijetko se pamti da je toliko mnoštvo i Višana i Komižana došlo nekom na posljednji ispraćaj, kao što se sjatilo jučer na komiškom groblju na vulkanskom brežuljku podno drevnog hrama Svetega Mikule.

Otišao nam je u vječnost maestro Đino Mladineo (1960.- 2015.), osebujan, svestran, jedinstven čovjek, kojega će generacije Višana pamtiti kao izvrsnog pedagoga, iznimne dobrote i velikog čovjekoljuba i rodoljuba.

Jino2

Teško je nabrojiti sve ono što je maestro Đino Mladineo radio kroz svoj kratki životni vijek, jer njegov život i nije bio drugo nego rad za druge, bilo da je riječ o glazbi i pedagoškom radu, bilo da je riječ o očuvanju baštine otoka Visa, ili pak o pravicama malog i često obespravljenog čovjeka, za kojeg se uvijek borio svim svojim bićem.

Nastup tamburaškog zbora HKD "Komiža" 1994.
Nastup tamburaškog zbora HKD “Komiža” 1994.

Daleke 1979. osnovao je prvu klapsku družinu na našem škoju – klapu “Komiža”, čime je postao utemeljitelj klapskog pjevanja na otoku Visu. Bio je glazbeni pedagog bez premca, zapisivač, obrađivač i skladatelj klapskih pjesama.

Uglazbio je antologijske stihove komiškog pjesnika Joška Božanića, pisane na komiškom idiomu, kao one “Besida obo besidi”, “U jocima” i dr. Njegov rad s klapama, tamburaškim i mandolinskim zborovima, u glazbenoj školi, crkvenom zboru… pamtit će svi koji su bili njegovi pjevači i učenici.

Posebnu ljubav gajio je prema hrvatskom jeziku, čija narječja, poglavito viški i komiški, je poznavao do u tančine, lektorirao tekstove viškim književnicima, te ih poučavao s velikom revnošću.

– “Nojteže je kad sve node potonu, kad shvatiš da je stvarno kroj, da se nike stvori vej nikad neće dogodit, da se niki judi vej nikad neće sastat i da se nike pisme vej nikad neće kantat. Zato se sad rodila nova noda, noda da si sad ninder na nikemu lipjemu mistu, na kojemu će sve bit boje, di će te pratit anđeoski poj, di god se uputiš. Putuj u miru, drogi maestro i sviroj, sviroj i dirigiroj. A mi? Mi ćemo te se sitit sa svakon pismom koju smo skupa kantali, u svakemu stihu koji smo po sto puti ponovjali i kad budemo nazdrovjali i tad, jer nikad nos vej niko neće onako zvat, ali Bićerinke će te zauvik u sarce štimat. Adio Jino.” – tim rječima oprostit će se od svog maestra viške klapske pjevačice.

– “Morem bude svaka kap kad do mora stigne, tako i duša bude Bog kad se k Bogu digne. (Silesius) Kad odlaze najdraži, koliko stravično tužnom nam se čini ljudska prolaznost, toliko ima smisla dignuti glavu prema nebu i u njemu, baš kao u ogledalu, osjetiti da u ovom suludom svemiru nismo sami. Smrt je toliko besmislena da ja u nju i ne vjerujem. A duša? Što je drugo ljudska duša nego paučina, isprepletena od tanahnih niti koje smo pleli zajedno sa svima onima koje smo ikada voljeli, od rođenja pa sve do vlastitog odlaska? Po tim nitima i znamo da smo živi. Kad odlaze prijatelji, sa sobom odnose velik dio nas. Ali i dio njih zauvijek ostaje tu, u nama. Pa nas bude, s obje strane smrti. Da sve bude opet tu, meni je dovoljno spustiti se na obalu, i slušati more. Što zaborave ljudi, ono neće. Adio, dragi prijatelju. Dok sam živ, slušat ćemo se još!” – napisati će njegov najbolji prijatelj i komiški pjesnik Vinko Kalinić.

I nema čovjeka na otoku Visu, koji ne bi imao nešto lijepo za reći o ovom toliko jednostavnom, toliko dragom i velikom čovjeku.

Počivao u miru Božjem, dragi Đino. Neka ti je laka ova kršna i sveta hrvatska gruda, koju si s toliko strasti beskrajno ljubio.

MOVI SE